STVARNO IZMIŠLJENA PRIČA

Kada je uveče svanulo, svečano obučen u staru
poderanu trenerku polako sam otrčao po ravnoj krivudavoj cesti
u susjednu sobu, gdje su u tišini već na sav glas pjevali
ostala tri pjevača dueta, čiji sam jedini član bio ja.   
Bio sam tako smiren, da su mi se ruke samo tresle. Prvi put
u životu sam ustvari nastupio pred nepreglednim mnoštvom, koje 
malu sobu na trećem spratu naše prizemne kućice
nije napunilo ni do polovine. Na repertoaru sam imao
stare narodne tužbalice, koje sam napisao sam, 
a govorile su o veselim stranama života.
Iako je zbog upaljenih svjetala u sobi bio potpuni mrak,
bez teškoća sam došao do stola na sred podijuma, koji je bio duplo
veći od sobe, usred koje je stajao.
Iako uvijek nastupam stojeći, sjeo sam i uzeo gitaru,
koja je naslonjena uza sto ležala na podu. Razvukao sam
njen mijeh i zatrubio u pisak svoga džepnog klavira
pjesmu o tome, kako je veoma važno da stalno i svugdje
govorimo samo istinu.

preveo Zdravko Kecman